Od ovog trenutka, set od 10 originalnih pustolovnih stickera dostupan je svima koji žive i dišu avanturu! Svaki sticker nosi dio priče — prašinu s terena, miris šume, zvuk motora i hrabrost istraživača. Zalijepi ih na svoju bocu, bilježnicu, kacigu, laptop ili pustolovni kombi i ponesi komadić divljine sa sobom.
Kad padne mrak nad hrastovima i kad mjesec zasja iznad Bakarca, šuma više nije ista. Zvijezde se skrivaju, a negdje između šikare čuje se šapat koji ne pripada nikome… ili možda svima.
Dvije "Oaze" su iza nas…A vi ste oni koji znaju što je miris vatre, kiša u čizmi, adrenalin i osmijeh koji se ne briše danima..
Dobrodošao u “PROLJETNU OAZU” – kamp u kojem prestaje rutina, a počinje čista pustolovina!
Što se dogodi kad klinac poželi s nama u ozbiljnu trodnevnu, totalno opičenu, turbo-loodu avanturu? S nama, dečkima, odraslim haharima & šumskim buntovnicima koji imaju samo tri pravila: zezanje, zezanje i zezanje! Pitaš se: hoće li se on uspjeti prilagoditi? Ma kakvi! Mi smo ti prvi koji se prilagođavamo njemu! Točno u trenutku kad startamo – mi odrasla djeca spuštamo se na njegov nivo… pa još malo niže… i još malo, sve dok nam mozak ne klikne na “mode: totalni urnebes”.
Imao sam čast zakoračiti u kultni Studio 1, HRT Radio Rijeke i mogu reći kako to mjesto nije samo prostorija s mikrofonom – to je srce koje pumpa energiju cijeloga grada. Od prvog trenutka kad sam ušao, osjetio sam da me okružuje ista ona vibra koju osjećam kad sam s ekipom u šumi, na brdu ili na quadu na putu prema novoj avanturi. Blebetali smo, zezali se, smijali do suza… i sve to uz onaj osjećaj da eter prenosi baš ono što živim svaki dan – pustolovinu bez filtera. Kad sam pričao o kampovima, noćnim avanturama, potragama za blagom i borbama u šumi, osjetio sam kako studio puca od adrenalina. Čak je i mikrofon izgledao kao da bi najradije istrčao van i ubacio se u akciju s nama.
Malena Cvita i njezini prijatelji – hrabra mala ekipa istraživača – zajedno sa mnom zaputili su se u avanturu. Ne bilo kakvu, nego onu pravu, u nepoznato. Tamo negdje gdje još nitko nije stao, gdje još nitko nije rekao: „Ovo je moje mjesto, ovo je moj vrh.“
Neki dan sam bio visoko na bukvi. Uglavio sam se među gusto granje, udobno koliko to može biti, i pustio pogled da klizi preko zelenih planina. Nebo je bilo široko, oblaci su tromo plovili. Upijao sam mir kao da sam jedini čovjek na svijetu. U jednom trenutku izvadio sam knjigu, debelu knjigu s bezbroj stranica. Stranice su šuškale na povjetarcu, a riječi su se stapale s cvrkutom ptica. To je bio onaj trenutak kad priroda i misli postanu jedno – kao da čitaš i živiš istu priču. Predobro.
Na našoj posljednjoj međunarodnoj pustolovini, gdje su se okupila djeca iz Francuske, Njemačke i Poljske – općina zbratimljenih s Malinskom-Dubašnicom – imali smo jednog posebnog tajnog gosta. Umirovljeni hrvatski general Frane!
Ljetna Oaza je završila – Šume Gorskoga kotara su nas ugostile NA NAJJAČE! Bilo je žestoko, bilo je predivno, bilo je ZA PAMĆENJE.
U divljini, tamo gdje se šapat prirode miješa s otkucajima srca, dolazi trenutak. Trenutak kad netko šapne: “Ja više ne mogu. Teško mi je.” I tu prestaje biti važno koliko si jak, koliko si brz, koliko si snažan. Tu počinje bratstvo. Tu se rađa ono nevidljivo — ljubav, ruka, pogled, prisutnost. Tu se spuštamo svi, bez razlike, i kažemo: “Mi smo tu. Za tebe. Dišemo zajedno. Nosimo te ako treba. Ne postoji ‘ne mogu’. Postoji ‘nisi sam’.”
DOLOVO.
Pedro! Naišli ste možda na njega negdje u šumi, kako zavaljeno leži naslonjen na kamen, s bijelom košuljom zakopčanom do grla, hlačama punim priča i glavom od grančica koje više znaju o tišini nego o Facebooku i ostalim mrežama. Nema ime, nema glas, ali ima poruku: “Pokreni se i kreiraj nešto svojim rukama, čovječe!”
Neki sanjaju o vrhu planine. Mi sanjamo o vrhu stabla.
Prije dvije godine, zajedno s Jovanom Čutul iz udruge Žene za otok sa otoka Krka, pokrenuo sam nešto što nam je oboma bilo u srcu – povratak djetinjstvu. Pravo, divlje, ulično, slobodno djetinjstvo. Tako je nastao "KI GRE NA IGRE?" – putujući event koji doslovno izvlači djecu na ulice primorskih gradića, tamo gdje im je i mjesto.
Sjećaš li se kad si zadnji put zaspao uz zvukove šume, daleko od mobitela, zidova i obaveza? Kad si zadnji put gledao kako tvoje dijete zaspi pod svjetlom svjetlucavih krijesnica, umorno od igre, ali mirno, s osmijehom?
Danas šuma nije šaptala meni. Šaptala je njemu.
Nedavno sam se otisnuo u jednu posebnu avanturu. Ne onu kroz šumetinu, preko brda ili uz vjetar koji nosi miris borovine. Ovaj put otputovao sam u samo srce grada Rijeke, na književni susret koji mi je otvorio srce na posve drugačiji način.
U našu PGŽ doletjeli su iz Texasa.Ne zbog koktela s kišobrančićem, šetnji po mramornim trgovima ili selfieja.Ne, njima je trebalo nešto drugo.Trebao im je onaj osjećaj kad staneš usred ničega — tamo gdje ti mobitel izgubi signal, ali ti pronađeš sebe. Gdje je zrak pun mirisa hrastova i visoke trave, a tišina govori više od bilo kakvog copy/paste turističkog vodiča. Trebao im je sendvič s mortadelom na parkiralištu ispred trgovine, dok ti prolaznici kimaju glavom i smiješe se jer vide — ovi su “naši”.Tražili su iskonsko. Divlje. Žestoko. Loodo.Prirodu koja ne pita sviđaš li joj se.Avanturu koja ne dolazi s planom.I ljude… koji ti nude srce, a ne jelovnik.Našli su to u Hrvatskoj.U nama.U planini.U sebi.I znaš što?Nisu ni pitali koliko to košta. Jer ovakve stvari ne plaćaš karticom. Plaćaš ih osmijehom, povjerenjem, ranom zorom i zagrljajem na vrhu svijeta.Dobrodošli.Mi smo Hrvatska. Ali ona prava.
Nije ovo bila klasična avantura. Nema skakanja, vojničkog drilla, dernjave, ni adrenalina do plafona. Ovo je bilo nešto dublje. Iskonskije. Ovo je bila terapija na najjače i to bez terapeuta. Šumski reset kojem je bio cilj podsjetiti nas kako diše mir.
Na otoku Krku, tamo dolje prema Puntu, na smetlištu, pronađen je stari bicikl – zahrđao, zaboravljen i odbačen. No, ono što bi netko drugi nazvao smećem, za Lucu iz Kornića bio je početak jednog čuda. Taj dječak nije vidio staro željezo – vidio je mogućnost, izazov, platno. I stvorio je… pravo pravcato motorno remek-djelo.
Stigli smo u jednu riječku oazu, nabrijani, sa srcima djece koja gore od želje za istraživanjem. Zamišljali smo šumu punu zvukova, mirisa prirode, lišća pod nogama i ptičjih krikova. Zamišljali smo tajno mjesto gdje će lokalni klinci, makar na nekoliko sati, postati istraživači, pustolovi, mali graditelji skloništa i čuvari prirode.
Create Your Own Website With Webador