TEXT: Marko Sladić FOTO: Marko Sladić
U akciji često nailazimo na svašta nešto. Ko da nam je suđeno naletjeti. Dobro za maštu.
Kutija puna jugoslavenskih novčića. Nivea kutija, ona velika, ona metalna, puna dolara. Mobitel s čudnim fotkama. Lančići, prstenje, stare crno-bijele fotke koje pričaju priće ljudi kojih odavno nema. Ali ništa ne razveseli ekipu kao stari auto. I evo ga. Fićo. Po drugi put.
Odmah otvaramo vrata. Sjeda se za volan. Ruke lete po ispucanim botunima i komandama. Diže se hauba. Pregledavaju gume, sjedala, pretinci… možda je unutra ostalo nešto što desetljećima nitko nije dotaknuo. A onda krenu priče.
“Fićo je bio od starog mehaničara. Umro je. Potom i auto sa njim.” Drugi ulijeće! “Ma daj, ne blebeći. Auto je izašao iz mode. Pa pogle ga. Tko bi ga takvog, malenog i ofucanog. Gle Teslu, Bemve, Mercedes. To su pravi auti. Ko i Ajfon. Najbolji mob koji postoji.”
Treći se samo nasmije. “Nemate pojma. Tko god ga je imao, bio je sretnik. Da je moj, skinuo bi mu hrđu, opiturao ga, sredio motor i vratio ga na cestu. Da vozi. Da živi. To sam napravio i sa svojim A-pe-enom.”
I tu razgovor staje. Potpuno. Cito.
Na kraju shvatiš da postoje pojedinci koje zanima priča. Druge sjaj i vrijednost a treće pak prilika. Vide život, neku viziju.
Možda je baš zato priroda najbolje igralište na svijetu. Ona klince ne uči samo što vrijedi po cijeni, nego po uspomenama koje mogu stvoriti. A stari Fićo? On će još dugo stajati tamo. Tiho. Zahrđao. I čekati neku novu ekipu pustolova koja će u njemu vidjeti nešto što odrasli odavno više ne vide.
Add comment
Comments