MARKO SLADIC - YOUR LOCAL GUIDE

Natječaj za najbolju kratku PUSTOLOVNU PRIČU je gotov! Nakon uzbudljive borbe između nevjerojatno kreativnih i strašnih priča, s ponosom objavljujemo pobjednika - priču “Čarobno jezero” by Viktorija Tibljaš! Hvala svim sudionicima, piscima i kreativcima koji su pokazali hrabrost i maštu u ovoj pustolovini. Vaši radovi su bili fantastični, puni napetosti i avanture! Čestitamo pobjedniku na pobjedi u ovom epskom okršaju kreativnosti. Uz to, želimo obavijestiti kako će i svi ostali sudionici biti nagrađeni za svoj trud i originalnost. S nestrpljenjem čekamo vaša buduća pustolovna remek-djela!

Jeste li spremni za još jednu šumsku Lollipop avanturu s našim pustolovnim vodičem Markom Sladićem?! Pridružite nam se na radionici koju ćemo održati u šumi!!! Da da, dobro ste pročitali ☺️☺️☺️ radionicu održavamo u šumi uz najljepše jesenske boje, mirise i šumske životinje 🌰🍂🍁🦔🦉.Napraviti ćemo mali kamp u kojem ćemo se družiti, ložiti vatru, učiti o kampu i igrati šumske igre. Provedite s nama 3 sata dobrog, zdravog i zabavnog druženja u prirodi!!!

Još jedan nezaboravan HILLS&BIKES event je iza nas! Ovog puta polazna točka bila je Drivenik, na kojoj smo skupili sjajnu ekipu spremnu na sve! Cilj? Nismo ovdje da brojimo kilometre, niti da jurimo od točke A do točke B. Ne, mi se time ne bavimo. To ostavljamo drugima. Kod nas je srž u onome što se događa između – u čistoj i sirovoj AVANTURI. To su trenuci koji te ostave bez daha: doživljaji koji te pokreću, emocije koje te preplave i ljubav koja nas povezuje s prirodom. Drugačije ne može i zato smo POSEBNI. Ooo yeaah.

Ušli smo u duboki podrum jednog zapuštenog riječkog objekta. Sivilo, samo sivilo. Ofucani zidovi, vlaga, smrad, smeće posvuda, podrapana prljava odjeća… No, misija je bila pred nama. Znali smo što moramo obaviti i koga pronaći, te se na smetnje nismo obazirali, iako smo mogli. Mogli smo biti kao većina, kojoj je toplo i ugodno, kao oni koji su siti i s čvrstim krovom nad glavom. Bilo nas je petnaestak. Nismo se bojali, bili smo hrabri i podrška jedni drugima do samoga kraja. Vodila nas je samo jedna misao – pronaći “Kralja podzemlja”.

Golema zapuštena betonska mega građevina i tako već godinama. Nije bitno gdje se nalazi, čemu je služila, koja je povijest… To se sve može naći na internetu, samo ubacite "Škrljevska bolest" i eto copy-paste priča koja se provlači već stotinu godina. Mene zanima nešto drugo, a to je kako je boraviti u njoj kada nema nikoga u blizini, kada svi spavaju i kada sve utihne. To me zanima jer je to dio mog posla, ali i ne samo radi toga.

U pustolovnu ekipu priključio se i Goran. Dobar lik koji će se ponekad pojavljivati ​​u našim avanturama. Šume naše PGŽ njegov su dom. Pričati će nam o dišpetima i koji su najbolji, kako urlikati kao životinja, u kojem se selu i u kojem se vrtu nalaze najsočnije trešnje a da nona Marija ne primjeti. Vrlo dobro se kuži u viceve, strašne priče i legende, zna gotovo svako šuplje stablo i u kojem se najbolje spava. Dobar je u dijeljenju savjeta a jedan sam posebno zapamtio. Namjenio ga je jednom mladom ocu kojemu je B početno slovo imena i ide ovako: “Frajeru! Da ti koji svakodnevno manijakalno trčiš za obavezama jer kao ništa drugo na svijetu ne postoji. Spusti se na zemlju, tu dolje, malo niže gdje ja sjedim svaki dan. Uzmi je u šaku, pomiriši, namaži se njome. Bez srama oslobodi to pustolovno dijete u sebi koje je zaboravilo biti dijete. Nećeš vjerovati što ćeš ti se početi događati. Fantazija samo takva, vjeruj mi.”

Galerija Općine, Omišalj

Dok sam se pentrao starom cestom onom koja vijuga kroz Pjase i Zjobin, sanjao sam kako ću doći visoko na pjaninu, izgubiti se u šumi divovskih jejki, uživati u pogjedu na gojeme kjisure i hjaditi se u pećinama. Rekji su mi i ime tog predivnog mjesta aji zaboravio sam, što ću, još sam jako maji da bi zapamtio sve što kažu vejiki. Nakon poja sata, napokon sam stigao. Vesejo sam se iskrcao iz auta.

Vila Izvor - poznata i kao Objekt 99 - bila je jedna od najskupljih rezidencija Josipa Broza Tita. Na internetu je moguće pronaći podatak kako je u nju ugrađeno milijune tona sivkastog kamena škriljevca dopremljenog s Medvednice, a bila je obložena masivnim drvom lakiranim u 7 slojeva i prekrivenim olovom. Njena unutrašnjost je također bila impresivna, brutalno impresivna.

Proljeće, ljeto - toplo vrijeme - idealno za pobjeći u divljinu, tamo negdje daleko od ljudi. Nisi probao? Probaj! I ne, nemoj brinuti, neće ti ništa takozvane Baba Roge, niti će neka šumska zvijer tvojim košćicama čačkati zube. Međutim, za svaku avanturu ipak treba biti što bolje pripremljen.U torbu utrpaj hranu, vodu, rezervnu odjeću, kapu, vreću, šator, medicinske potrepštine, nož, palicu za samoobranu, pepper spray za goleme divljači, sikiricu... Sikirica - mala džepna sjekira - je prva liga stvarčica! S njom možeš svašta: cijepati drva, graditi sklonište, a svakako ti može dobro doći i u samoobrani. Čuj stari, nikad ne znaš, nema šale. Ali prvenstveno uživaj u svakom trenutku!Divljina zoveNakon što si u torbu ubacio sve potrebno, pazi da se lagano obučeš. Osim toga, obuća je vrlo bitna i nema veze što od zadnje avanture baš i ne miriše najbolje. Navuci samo čiste čarape i kreni! Ruksak na rame i pjege ili bajkom u brdo / dolinu. Na dva kotača ćeš biti brži, više toga u kratko vrijeme obići i vidjeti. E sad, bajk oprema poput kacige, rukavica, pumpe i ostaloga, dodatni je teret. Vidi malo sam sa sobom, razmisli - ali i opet nemoj previše, jer dobra je ponekad i spontanica. Samo kreni čovječe!Primorsko-goranska je predivna županija. Nudi more, otoke, planine, jezera, potoke, slapove, doline, zapuštena sela, bunkere, tunele, dobre ljude koji u podrumu za ovakve kao što smo ti i ja uvijek imaju spremnu čašu dobrog vina i nešto sitno za pod zub. Vrhunski! Ali opet, nemoj predugo folirati u komociji jer divljina zove.

Jeste čuli za Daddathlon festival? Zasigurno jeste jer ovaj događaj iz godine u godinu okuplja sve više obitelji iz cijele Hrvatske. To je događaj namijenjen prvenstveno povezivanju očeva i djece kroz sport i razne zabavne aktivnosti koji promovira zdravi i aktivni život kroz kvalitetno obiteljsko druženje.Glavni dio festivala je Dadathlon utrka za tate i djecu, popraćena mnogobrojnim zabavnim sadržajima u kojima niti mame nisu zaboravljene.Cool jel'da? Ma super cool! A kako je gostovati na njemu, dijeliti svoj film i briju s ostatkom svijeta i širiti dobru vibru? E pa slijedi nešto upravo o tome.

Djevojke! Još nikada nisam imao samo djevojke na avanturi! Što li me čeka, hoće li biti raspoložene za pravu akciju, hoće li izdržati vojnički tempo? Hoće li se probuditi na desnu ili na lijevu nogu, hoće li im temperatura biti zadovoljavajuća da im izmami osmijeh na lice...? Mnoga sam si pitanja postavljao i jedva čekao odgovore na njih. Kao i na to tko se krije iza imena Lucija, jer je ona sve i "zakuhala".Ulaz u šumu. Auto sam ostavio postrani, brzinski izvadio svoju zastavu, iz bunkera izvukao tronožac, s krova pograbio šumske štapove krštene i predane u moje ruke od strane Majke Prirode, a koji nam pružaju zaštitu nađemo li se u problemu. I zvučnik za muziku! Da, za muziku - ona je obavezna dobrodošlica ovoj ženskoj ekipi."Ovo će biti DOOBROO"U daljini crni kombi, Multivan, onaj kao nekada, iz filmova. Dobro, ne baš takav, ali nije niti važno, jasno je što želim reći. Staje u stranu, stakla zatamnjena. Muzika trešti. Vjeverice s obližnjeg stabla gledaju u čudu što se događa, tko li će izaći iz kombija, tko je ta Lucija!? Jednoj je čak žir "uletio u krivu ulicu" i gotovo se od uzbuđenja ugušila. Otvaraju se vrata kad ono: "SLATKI, EVO NAS!". Naime, tako me znaju zvati zbog prezimena. Za sebe nikada ne bih mogao reći kako sam sladak pogotovo kada je čovjek sam sa sobom, kada se gleda u zrcalo. Ali pustimo sada to. Ekipa je izletjela iz kombija, njih desetak, sve vesele s osmjesima od uha do uha! Prvi puta smo se vidjeli, a kao da se znamo godinama. Nevjerojatno - kakva pozitiva, kakav stav! I to sve, ne jedna, dvije ili tri, već svi do jedne. "Ovo će biti DOOBROO", pomislim u sebi.

Imate li hrabrosti zakoračiti u jedan novi svijet, izaći iz svojih okvira i doživjeti pravu avanturu? Odvažite se, isplati se!

Avantura u prirodi za mene je idealna prilika za hvatanje ludih fotki. I ne, nisu to fotke dobivene nekakvim superstručnim fotoaparatom, već mobitelom. Ovaj maleni foto stroj koji ponosno nosi oznaku odgrižene jabuke, najmanji je u kategoriji, zovu ga Mini. Stane u najmanji džep, a fora je kod njega što radi stvarno izvrsne fotke. Naime, oko njega i njegove veće braće napravili su cijelu jednu foto revoluciju. Na raznim forumima se dijele savjeti kako i u kojem trenutku najbolje stisnuti okidač, koju funkciju je najbolje uključiti za izvrsnu fotku, iz kojeg kuta snimati video i još svašta nešto cool.

Naša zeleno-plava županija prepuna je ostavština iz prošlih vremena, onih kada se živjelo sporije, drugačije nego danas. Prošlost je zanimljiva, ponekad lijepa, ponekad i ne tako lijepa, ponekad čak i opasna. No kakva god bila, ne treba ju zaboraviti jer je ipak dio svih nas.

Posvuda iskaču crveni alarmi i zastrašujuća upozorenja o čudovištu koje se spušta s dalekog sjevera. Nakon što se situacija smiri, najčešće drugi ili treći dan, kreću dogovori i pripreme za na snijeg.

Dvanaesti mjesec, dvanaestoro klinaca s otoka Krka. Nakon 5 sati avanture odmaramo na zidu, na starom stoljetnom putu, okruženi još uvijek žućkasto zelenom šumom, nedaleko od cilja. Mrak, upaljene lampice. Pitam ja njih “I ekipo, kakav vam se sada čini naš Omišalj?”. Nisam dugo trebao čekati na odogovor, u sav glas uzviknuli su “Tooo Marko. Najbolja avantura ikad. Doći ćemo ponovno, jedva čekamo”. “Eto, vidite ekipo… u početku ste imali velike predrasude vezano za Omišalj. Gnjusili ste se. Cilj mi je bio dokazati vam suprotno.”

Mrak, šuma, tišina… Veliki, a naročito oni maleni vole biti u prirodi po mraku. Tada se bude razne ideje, osjetila rade na 100 i sve je nekako drugačije. Bar oni tako misle. Ali ne, to nije točno!

Avantura nije uvijek lijepa, šarena i vesela već ponekad tužna, siva, sumorna i žalosna. Ulazak u stare i napuštene objekte donosi svašta. Sivilo, neobičan smrad, kaos… U mnogim takvim objektima žive skitnice, imigranti, ljudi s nesretnim sudbinama ali i ne samo oni. Upoznao sam mnoge kojima je ovo način života. Nama koji živimo u toplim domovima ovo je neshvatljivo, ali eto, tako je, ima nas raznih.

Na jednom otoku u našoj PGŽ, postoji jedna strašna ekipa. Imaju oko 11 godina, vole žestoko, vole prljavo, jako su srčani. Nisu jedni od onih koji odlaze u prirodu moleći Boga da se ne zaprljaju. To kod njih ne postoji. Blato, znoj, mokre čarape, hladni tabani, uprljana trenirka i duksica njima je nešto sasvim normalno i ako toga nema kao da u prirodi nisu niti bili. Pjevaju, vesele se, natječu a dosta često se i pošoraju… što je to njima!

Kućice na drveću! Ne biste vjerovali koliko ih ima u našoj Primorsko-goranskoj! Neke su velike, neke malene, neke rade stručnjaci iz Gorskoga kotara, druge nonići za svoje unuke i unučice, a treće, oni sami, KLINCI. Svaka kućica nosi neku svoju priču i svaka je posebna na neki svoj način. Klinci ih vole, uživaju u toj šumskoj arhitekturi, životu na visini i samoj činjenici kako postoji posebno mjesto za njih, gdje se mogu sakriti, uživati, biti svoji.

Jesen, kiša, bljuzga mračni oblaci… Ma koga briga :). Kabanice su spremne i jedva čekaju malene i velike. Nema ljepše nego otići u mračnu i vlažnu šumu u istraživanje. Kada je kiša onda se bude razne beštijice koje obožavaju ovakvo vrijeme. Plaze, sline, druže se i zabavljaju, a s njima i mi :). Nema više kiše, bome nema, za nas više NE.

Loren, maleni plavi dječak na kraju avanture me zagrlio. Mislio sam kako je to još samo jedan zagrljaj u nizu, znate i sami kako djeca znaju veselo grliti, no ovaj zagrljaj je bio drugačiji.