TEXT: Marko Sladić FOTO: Marko Sladić
Kako klince zapaliti za povijest, u ovom slučaju otoka Krka? Kako od ničega napraviti nešto vidljivo, opipljivo? Kako u njima stvoriti emociju da se tresu, otkidaju i traže još? Recept je jednostavan i ne pomaže nikakva visoka škola, tečaj story tellinga niti išta slično. Dakle… OGOLI SE DO KRAJA. SKINI SE DO GOLE KOŽE. POKAŽI OŽILJKE, PATNJU, LJUBAV I BOL.
Dolazak. Ice breaking. Rukovanje. Inicijacija. Uvijek isto. Žestoko, jako, grubo i iskreno. Već u startu doznaje se tko je tko. Na što je spreman. Mazanje blatom. Pokret.
Ko furije letimo kroz šumu. Priče svuda uokolo. Vise nam nad glavama. Stabla znaju. Slušaju ih i proživljavaju stoljećima, naročito hrastovi koji upijaju sve živo. Već im je polako i dosta. Žele mir i tišinu otoka. Ne zanima ih materijalizam, snobizam i foliranja koja vladaju otokom, već samo netko tko ih želi čuti. Njihovu priču. O njima. O Mlečanima, divljim svinjama i vjevericama koje skaču po granama tražeći žireve. I zagrljaj. Njega trebaju. Oni osjećaju.
Ulazak u selo. Staro je. Oronulo. Zapušteno. Vlasnici su svuda uokolo: Amerika, Novi Zeland, Australija. Ima ih nešto i po Rijeci. Poznajemo se. Vole naše šumske akcije. Podržavaju nas i poklanjaju selo. Nama, samo nama, pustolovima, na korištenje.
Svaka kuća priča svoju priču. U jednoj vlada tuga, u drugoj bol i suze. Raspadaju se, lome pod nama. Zidovi odzvanjaju, stare fuge pucaju. Grede su raspadnute. Nalazimo ostatke prošlosti. Cipele, pošadu… Sve to slažemo na gromaču. Stvaramo muzej, skupljamo eksponate.
“Woooow! Predobro izgleda”, kaže jedan mali.
“Treba od ovog nešto napraviti” ubacujem se sa svojom spikom,
“I hoćemo”, kaže jedan.
Zapalio sam ih. Dobio sam ih. Razmišljaju. Komuniciraju. Nema droksanja binarnim kodovima i bitovima, jeftinim TikTok videima. Ogolio sam ih. Ušli su u priču.
Trčimo kroz šumetinu. Užetom spuštamo po stminama. Pazimo. Jako pazimo. Ima slajdanja. Ima ofurene guzice. Ali što je to za nas, za njih! Ogolio sam ih. Ušli su u priču. Sada im je svejedno.
Dolazimo do sela. Našeg sela. Mi smo ga izgradili. Podigli od ničega. Od nule. Rukama. Vrijednim rukama mnogih malenih pojedinaca. Odmah kreće gradnja. Ne pitaju. Znaju sve. Vidi im se na licima. Djeca su to sa sela. Njima ne treba puno reći niti crtati. Kapiraju stvari i situacije. Dotle pripremam platno. U šumi. Mrak pada. Dolazi prije no što smo se nadali. Znojni i ljepljivi dolaze. Skupljaju se. Loču vodu. Žedni su. “Ekipo, napojíte se. Zauzmite položaj. Zaslužili ste. Tri, dva, jedan i KREEEEĆEMO."
Ušli su u priču. Ogoljeni su. Do kraja. Moraš im dati kako bi primio ljubav, prijateljstvo i emociju. Ne, oni nisu samo brojka. Još samo jedni na listi. Oni su posebni, kao i svatko iza njih.
Add comment
Comments