TEXT: Marko Sladić FOTO: Marko Sladić
Kažu da uvijek postoji svjetlo na kraju tunela. Ali nitko ti ne kaže koliko je tunel dug. Koliko je hladan. Koliko puta ćeš zapeti za kamen, udariti glavom u strop ili pomisliti da si krenuo krivim putem. I znaš što? Baš me briga.
Jer prava avantura nikada nije bila u tom svjetlu. Bila je u mraku. U onom trenutku kada ne vidiš gotovo ništa. Kada čuješ samo vlastito disanje i otkucaje srca. Kada svaki korak radiš na slijepo, a jedino što te gura naprijed je tvrdoglava misao: “Ne okrećem se.”
Većina ljudi bježi od mraka. Mi ga tražimo. Ulazimo u tunele koje drugi zaobilaze. Penjemo se tamo gdje nema staze. Gazimo kroz blato, pužemo kroz uske prolaze i izlazimo prljavi, mokri i umorni. Ali živi. Nevjerojatno živi.
Jer tek kada makneš buku grada, ekrane, obavijesti i sav taj cirkus oko sebe, shvatiš koliko malo čovjeku zapravo treba. Jedna čeona lampa. Dobra i otkačena ekipa. Malo hrabrosti. I odluka da napraviš još jedan korak. Samo jedan. Pa još jedan.
I tako sve dok ona mala točka, gotovo nevidljiva u daljini, ne postane izlaz. Ali nije izlaz ono što te promijeni. Promijeni te put do njega.
Svaki metar tog tunela ostavi trag. Nauči te da strah nije neprijatelj. Da odustajanje uvijek zvuči primamljivo. I da najveće pobjede nitko neće vidjeti na fotografijama. One ostaju unutra.
Ako me pitaš zašto stalno tražimo ovakva mjesta… Zato što nas podsjećaju da smo stvoreni za puno više od kauča, ekrana i sigurnih odgovora. Mi ne tražimo svjetlo na kraju tunela. Mi ulazimo u mrak da bismo ga sami stvorili. Jer prava avantura ne čeka nikoga. A ni mi ne čekamo nju. Vrijeme nam ide, istječe. Svakim danom sve više i više. Sve brže i brže.
Add comment
Comments