Postoje mjesta koja bi trebala buditi mir. Ponos. Poštovanje. A onda dođeš na rimsku cestu kraj crkvice Sv. Trojice u Bakarcu i dočeka te stvarnost. Posvuda smeće. Medicinski otpad. Odjeća. Obuća. Božićni ukrasi. Cijevi. Boce… i tko zna što sve još. Odvratno, smrdljivo. Da se čovjeku zgadi život.
Vikendom ovuda prolaze planinari, šetači. Stanu. Uživaju u pogledu, tišini, prirodi i staroj crkvici. Okrenu se i odu. Smeće ostane. Gomila se. Godinama i godinama.
Mi više nismo mogli samo gledati. Zasukali smo rukave i napravili ono što bi svaki čovjek trebao napraviti. Očistili smo šumu. Ne zato što moramo. Nego zato što je volimo. A među svim tim otpadom pronašli smo i jednog malenog orašara. Bačenog. Prljavog. Tužnog. Zaboravljenog.
Danas njegova priča izgleda potpuno drugačije.
Baš kao što je priroda ponovno prodisala, tako je i on dobio novu priliku. Njegov novi dom je Dječji vrtić Orepčići. Tamo će čekati nekoga tko će ga pronaći, zagrliti i dati mu ono što je najvažnije – ljubav. Skrio se ispred vrtića. Raširenih ruku čeka svog novog prijatelja.
Jer prava pustolovina nije samo hodanje kroz šumu. Prava pustolovina je ostaviti svijet barem malo boljim nego što si ga zatekao. Idemo dalje...
Add comment
Comments