PRIČE NAŠIH PUSTOLOVA/KI: "Nakon ponoći" by Niki & Luka

Published on 16 November 2026 at 07:23

Što se dogodi kada pustolovima damo temu i pustimo mašti na volju da odradi svoje? Bez pomoći dosadne umjetne inteligencije i bez gotovih predložaka – samo papir, olovka, mašta i mjesto radnje: Hrvatska. Pred vama je jedna od takvih priča. Text je objavljen uz manje gramatičke ispravke, dok su ideja, radnja i atmosfera ostali vjerni njihovoj originalnoj verziji.

TEXT: Niki Božinović & Luka Karabaić FOTO: Marko Sladić

Nakon ponoći

Noći na Učki uvijek su bile čudne, ali jedne večeri gusta magla pretvorila je šume u labirint iz kojeg nije bilo izlaza.

Liam i Marko planinarili su stazom prema Vojaku iako su ignorirali priče o sjenama koje hodaju između stabala nakon zalaska sunca. Kada su zadnje zrake sunca nestale iza kvarnerskih otoka, šuma je potpuno utihnula. Nestao je šum vjetra, a ni ptice se više nisu čule.

„Jesi li to čuo?“ šapnuo je Marko.

Iz gustog mraka, nekoliko metara izvan staze, začuo se zvuk koraka. Netko je hodao po suhom lišću – polako, prateći svaki njihov pokret. Kada bi oni stali, stao bi i zvuk. Kada bi ubrzali, koraci bi im se približili.

Liam je okrenuo svjetiljku prema zvuku. Svjetlo je obasjalo staro stablo bukve, a između dvije grane stajala je visoka silueta čovjeka crne boje, bez lica, s crvenim očima, dugim prstima i oštrim noktima. Gledala je ravno u njih. Panika ih je počela obuzimati. U tom trenutku su se ukočili, a svjetiljka je počela treperiti. Sa svakim bljeskom svjetla sjena bi im bila sve bliže.

„TRČI!“ povikao je Marko.

Jurnuli su nizbrdo, ne gledajući kamo gaze, a koraci iza njih postajali su sve brži i glasniji. Počeli su disati sve dublje i hrapavije od silnog trčanja, dok se šuma oko njih mijenjala, zatvarajući staze i tjerajući ih sve dublje u svoju tamu. Kada su ostali bez daha, u daljini su ugledali svjetlo planinarskog doma. Uletjeli su unutra i brzo za sobom zatvorili vrata.

Domar, stariji čovjek koji je sjedio uz peć i čitao novine, pogledao je njihova preplašena lica, a zatim i zamagljeni prozor pokraj njih. „Imali ste sreće“, rekao je domar tiho, gledajući u prozor na kojem su se s vanjske strane pojavili otisci crne ruke s dugim prstima. „Učka ne voli kada joj se hoda po šumi nakon ponoći. Ono vani još uvijek vas čeka.“

Niki Božinović (otok Krk) & Luka Karabaić (Rijeka)


Add comment

Comments

There are no comments yet.

Create Your Own Website With Webador