TEXT: Marko Sladić FOTO: Marko Sladić
Doletili smo u šumu ko furije. Nas trinaest. Trinaest velikih pustolova.
Dobili su 10 minuta fore i odmah su krenuli s gradnjom skloništa. Treba preživjeti noć i odraditi posao kako spada, a vremena nema puno. Vatra, smještaj, organizacija… Fućkalica je zafućkala. Igranka je krenula.
I taman kad smo se zahuktali, vidim nešto u daljini. Netko nas gleda kroz žbunje. Skriva se. “Ma čekaj malo… ekipo — DOLJEEE!” Svi su u sekundi legli. Gledamo pažljivije… kad ono stara nonica. Stoji u žbunju, gleda nas sramežljivo, malo u strahu, malo zbunjeno.
Polako smo joj prišli da je ne prestrašimo. Pitamo kako je, treba li joj što. Bila je baš sramežljiva, vidi se da se malo prepala.
“Dobar dan, ja sam Beba”, kaže ona.
A mi u glas: “Pozdrav! Mi smo istraživači… a ja sam Marko.”
Odmah se nasmijala.
U ruci drži vile, one stare prave, kakve su ljudi nekad koristili dok se još radilo po polju. Malo dalje stoje grablje i kariola. Skuplja lišće po livadi. Kaže da je sama. Nema nikoga da joj pomogne. A smeća svuda okolo. Ljudi prolaze, bacaju. Ima svega — starih cipela, limenki, plastike… ma čuda.
Kažemo joj:
“Nona Beba, sve ćemo vam mi to pokupiti. Počistit ćemo i livadu i šumu.”
Nije mogla vjerovati.
Zasukali smo rukave i krenuli u akciju.
Ekipa je dobila 5 minuta i utrka je krenula. Tko skupi više — dobiva bedž za brzinu, hrabrost i pomoć bližnjemu.
Yeeaaah.
Poludjeli su. Razletjeli se po livadi ko manijaci. To se traži. Akcija gdje god dođemo.
Treba pomagati ljudima, pogotovo starijima. Di ćeš bolje. Pravi trenutak da pokažeš malo ljubavi.
I taman kad smo se zahuktali… U daljini krene zavijanje.
Svi smo stali.
Jezivo. Ko da beba plače.
Zvuk sve bliže i bliže.
Odmah smo se postavili formaciju. Samoobrambeni položaj. A nonu Bebu smo ubacili u “igranku” s vilama — nikad čovjek ne zna. Stojimo. Čekamo. Tišina.
Kad odjednom — šššššš! Proleti pored nas cijeli čopor čagljeva.
Kako, zašto, kuda… to samo oni znaju.
Trznuli smo se i priče su odmah krenule. Woow… kakva akcija.
Majka priroda nas je počastila fenomenalnim trenutkom. Prirodni teatar. Predstava samo za nas, ovdje, u ovom trenutku. Kao da nam je sve to skupa dalo – poklonilo još veću energiju, još više hrabrosti i još veću požrtvovnost da pomognemo našoj Bebi.
I stvarno… nakon toga kao da smo svi dobili novu brzinu. Vreće su se punile, smeće je nestajalo, livada je polako počela opet disati. Nona Beba je samo stajala sa strane, naslonjena na vile, gleda nas i smije se. Malo odmahne glavom, kao da ne može vjerovati što se događa pred njenim očima.
Mi smo se smijali, zezali, trčali, skupljali… a šuma oko nas šuškala kao da i ona sudjeluje u cijeloj priči.
Kad smo završili, livada je izgledala skroz drugačije. Čistija. Lakša. Kao da je i ona odahnula. Nona Beba nam je zahvalila onako tiho, skromno, kako to već rade ljudi koji su navikli sve sami. A mi? Mi smo samo slegnuli ramenima. Pa zato i jesmo tu.
Jedna livada manje smeća. Jedan osmijeh više. Jedna priča za cijeli život. I negdje tamo u daljini, možda su nas opet gledali oni isti čagljevi. Tko zna. Ali jedno je sigurno — ovaj dan pamtit ćemo zauvijek.
Add comment
Comments