Postoje klinci koji hodaju šumom i postoje klinci koji šumu probude. Borna je ovo drugo!
Pustolov. Istraživač. Pozitivac.
Onaj tip klinca kojem osmijeh dolazi prije pitanja. Kad stigne na akciju — nema zagrijavanja, nema promatranja sa strane. Osmijeh je već tu. Od uha do uha. Kao da zna neku tajnu koju su odrasli putem zaboravili.
Blato? Ajmo. No frks.
Kiša? Di ćeš bolje.
Trnje, lišće, strmina, nepoznato? To je tek početak priče.
Borna ne pita hoće li biti avantura. On pita: gdje počinje? Zavaljati se u blato — nema problema. Popeti se gdje drugi kažu da je previsoko — nema problema. Nestati u lišću kao mali šumski duh — ma di ćeš bolje bro. Ali prava stvar kod Borne nije hrabrost. Nije ni energija. Takvih pustolova ima. Ono što ga čini drugačijim je — srce koje ide ispred njega.
Uvijek je spreman pomoći. Drug u nevolji nikad nije sam dok je Borna blizu. Zagrljaj mu nije gesta, nego refleks, nešto normalno kao npr. disanje. Kao korak naprijed. “Dođi frende!” Kaže on i već si spašen. Jer pustolov nije onaj koji osvaja planine. Pustolov je onaj koji vidi čovjeka, njegovo srce i dubinu duše. Onaj koji će staroj nonici u autobusu bez razmišljanja uzeti tešku spizu iz ruke. Ne zato što mora. Nego zato što mu je to prirodno kao trčanje kroz šumu. Takvi pustolovi ne mijenjaju svijet velikim riječima. Mijenjaju ga malim, stvarnim djelima.
Dio sebe daju prirodi. Dio sebe daju ljudima. I nikad ne računaju koliko su dali. Borna ne glumi heroja. On jednostavno živi tako da heroji izgledaju normalno. U svijetu koji često stoji sa strane, on skače prvi. U svijetu koji kalkulira, on grli. U svijetu koji se žuri, on primijeti. I možda je baš to prava avantura — ne osvojiti vrh, nego ostaviti trag dobrote putem.
Ako sretnete Bornu u šumi, znat ćete. Po smijehu. Po blatu na koljenima. Po rukama raširenima kao da želi zagrliti cijeli svijet. I iskreno? Vjerojatno će uspjeti.
Add comment
Comments