Davno, 2017., stajali smo na rubu jedne zapuštene šume u Omišlju, na otoku Krku. Šume koja je više nalikovala deponiju otpada nego mjestu života. Plastika, gume, medicinski otpad, ostaci nečijeg zaboravljenog jučer — sve je to ležalo pod zemljom i granama koje su šutjele godinama & godinama. Gledali smo u to i nismo mogli vjerovati koliko je malo dovoljno da priroda izgubi glas. Da je se brutalno zgazi, uništi, obezvrijedi. I koliko čovjek mora nisko pasti da joj to učini. Onda smo samo – zasukali rukave.
Bez filozofije. Bez dugih planova. Bez “trebalo bi”. Krenuli smo čistiti, krčiti, vući, nositi. Sedam kubika smeća. Sedam. Kubika. Smeća. Općina Omišalj i Ponikve poslali su kamion da sve to odvuče i tada smo prvi put vidjeli kako jedna šuma, polako, ali stvarno, počinje disati. Kad više nismo imali što izvući iz zemlje, krenuli smo joj vraćati ono što joj je oduzeto — život.
U Šumici su počele nicati kućice. Polygoni. Ljuljačke. Mala knjižnica. Primitivna skloništa za igru i maštu. Sadržaji koji nisu imali cilj samo zabaviti, nego probuditi. I djecu. I odrasle. I sve one koji su putem zaboravili što znači stati, usporiti i pustiti da šuma priča.
Danas? Danas je Šumica mjesto gdje se rađaju nove ljubavi. Mjesto gdje ljudi dođu udahnuti predah, ispustiti brige, prepustiti se jednostavnosti. Mjesto gdje klinci trče slobodni, a odrasli se barem na jednu minutu sjete da i oni imaju dijete u sebi.
Otvorena je 24 sata. Javna. Za svakoga. Logo nam je pred koju godinu donirao argentinski dizajner — jer, valjda, takve priče pređu granice brže nego što to shvatimo. Danas, svaki put kad prođemo kroz nju vidimo sve ono što smo nekad izvukli van — i ono što smo usadili unutra.
Šumica nije projekt. Nije park. Nije “još jedna ideja”. Šumica je dokaz da, kad ljudi odluče napraviti nešto dobro, priroda to osjeti prva. A onda to osjeti i sve oko nje.
I tako, od 2017., stoji tamo. Živa. Prkosna. Naša.
Add comment
Comments