Maris i Miha. Brat i sestra iz jednog našeg malog, slanog primorskog mjesta. Klinci koji ne traže šljokice, preskupi mobitel ni blještavilo koje nas svakodnevno davi. Njima to ne treba. Njima treba samo jedno: biti tu. Biti stvarno prisutan. Okruženi ljubavlju. I baš to sam im dao. Jer drukčije sa mnom i ne ide.
Ova individualna avantura bila je posebna. Imali su plan, svoj plan. “Marko, odvedi nas tamo gdje živi najveći predator kojeg imamo… medvjed . Želimo ga vidjeti.” I tu je sve počelo. Srce skoči, mozak kaže: „Idemo.”
Navukli smo staru ekspedicijsku opremu, jer ovo nije izlet. Ovo je ekspedicija. Prava. Sirova. Krenuli smo duboko u Gorski kotar , na mjesta gdje moraš biti duh — tih, nečujan, neprimjetan. Jer ON sve čuje. Sve miriše. Sve osjeti. Hladnoća nam se uvlačila u kosti, ali nije bilo važno. Utaborili smo se i čekali. Osluškivali. Disali polako. I onda… u daljini… pojavio se ON. Naš veliki prijatelj. Medvjed.
Stisnuli smo se jedno uz drugo kao jedno biće. Zagrljeni, zamrznuti u trenutku, gledali smo kako se gegao kroz šumu. Ogroman. Spor. Miran. Nigdje nikoga. Tišina i mi. Prizor za zauvijek.
Nekoliko minuta, a kao cijela vječnost. Pa se povukao natrag, u tamu.
Kasnije, sjedimo u šumi okruženi kostima. Priroda je odradila svoje — male životinje ogolile su ih do zadnje niti. Prizor koji ledi krv. “Da, ovo što vidite… čovjek je stvorio. Jači lovi slabijeg.”
I baš tu, među kostima, tišinom i hladnoćom, rodila se pouka koju treba ponavljati do beskraja: Voli. Poštuj. Čuvaj. Imamo samo jednu planetu. Jednu šansu.
Add comment
Comments