Postani jedan od njih – ili ne pokušavaj uopće

Raditi s tinejdžerima i starijim školarcima danas je kao boriti se protiv vjetra, ali ne običnog vjetra – nego uragana. Sve im ide na živce. Sve znaju. Sve im je gluplje od glupog. Samo spomeni “neku važnu temu” i vidi kako im oči kolutaju. Priroda? Povijest? Ekologija? Ma daj, šta ti je čovječe, gdje je dobar Wi-Fi, gdje je punjač, gdje je TikTok? Ne dosađuj brate.

Ako ih želiš stvarno dotaknuti, moraš zaboraviti tko si. Ne glumiti visinu i pametovanje, uštogljeno se držati i blebetati. To njih ne zanima. Bar ne većinu. Moraš se oderati do kosti i obući njihovu kožu. Osjetiti njihovu hladnoću. Njihovu zbunjenost. Njihovu tišinu i buku. I onda – eksplodirati, na najjače. Razvaliti. Zapaliti avanturu koja im prodrma svaku stanicu tijela. Nema lažiranja. Mora biti divlje, sirovo, opasno, a ponekad i gnjusno te smrdljivo. Moraš gurati do samog ruba, koketirati s granicama mogućeg i nemogućeg, tamo gdje strah i uzbuđenje imaju istu boju. Tamo gdje Primorsko-goranska županija postaje divlja pozornica na kojoj preživljavaju samo oni koji se usude biti stvarni.

Moraš im pokazati kako svijet nije ekran koji im 100 na h klizi pod prstima. Svijet je hladan kamen na dlanu. Miris vlažne šume. Šapat bunkera koji pamti ratove, muku i suze. Krik vlastitog srca kad skočiš u nepoznato.

I kad si gotov, kad ti glas doslovce pukne na pola, kad ti koljena klecaju, kad misliš kako nemaš više energije za ništa — dođe trenutak. Osmijeh. Ruka na ramenu. Brutalan, sirov zagrljaj. Pogled koji kaže: “Brate, bilo je VRH.” Jedva čekam ponovno.

Tada znaš da si pobijedio, a da nisu uopće skužili kako si to odradio. Prirodu, povijest i ekologiju upakirao u jedan paket, nenametljivo uploadao u njihov mozak kako bi bili bolji ljudi, spremni za sve što ih čeka u budućnosti. Yeaah.