Stigli smo u jednu riječku oazu, nabrijani, sa srcima djece koja gore od želje za istraživanjem. Zamišljali smo šumu punu zvukova, mirisa prirode, lišća pod nogama i ptičjih krikova. Zamišljali smo tajno mjesto gdje će lokalni klinci, makar na nekoliko sati, postati istraživači, pustolovi, mali graditelji skloništa i čuvari prirode.
Ali stvarnost nas je ošamarila. I to dobrano.
Pred nama – kante smeća koje kipe od plastike, otpada i lešina. Crne vreće koje već mjesecima leže razbacane među hrastovima. Voda u kojoj bi nekad djeca gledala odraz lišća sada je siva, gusta i puna smeća. Kornjače koje plivaju kroz to smeće – njihovo prirodno stanište pretvoreno je u poligon za naše neodgovorno ponašanje.
I sve je tu – ideja da ovo mjesto bude izletište postoji. Netko je nekada postavio kantu, klupu, drveni stol. Netko je imao viziju. Ali nitko nije ostao. Nitko ne održava. Nitko ne brine. Nitko – osim smeća koje se samo nakuplja.
A mogli bi…
Stanovnici obližnjih kuća mogli bi se okupiti jednom mjesečno. Samo jednom! Počistiti, očistiti, urediti.
Škole – gdje ste? Sat prirode u šumi umjesto u učionici. Zar to nije osnovno? Učimo djecu o prirodi iz PowerPoint prezentacije dok im se pod nosom raspada prava pravcata šuma.
Vrtići – ovdje bi mogla biti fantazija. Djeca bi naučila više u pola sata igre među drvećem nego u tjedan dana između četiri zida.
Uživajte u slikama...
Add comment
Comments