Danas smo moj kolega i prijatelj Samuel i ja završili na RADIO OK – neplanirano, ali s razlogom: IMENDAN, Markov imendan. A kako sam ja Marko… eto mene u eteru naše otočne radio postaje! Dočekala nas je vesela teta Gordana i njezin mladi kolega, srdačno i s osmijehom. Studio mali, ali atmosfera OGROMNA. A trema? Brate mili… ruke ledene, srce lupa ko loodo. I to uživo, ON AIR!
Pričali smo o našem CESPI-ju (CENTAR EDUKATIVNE, SPORSTKE I PUSTOLOVNE IZVRSNOSTI), svemu što stvaramo i živimo – o projektima koji ne stanu u Excel tablicu, o planovima koji mijenjaju živote naglavačke. O avanturama koje nisu samo istraživanje nepoznatog, nego istraživanje sebe. Mi ne beremo cvijeće. Mi rokamo na najjače. Po cijeloj našoj PGŽ. U šumama, pod zvijezdama, kroz blato, smijeh, suze, ponos. U tim avanturama ima svega – mraka koji uči hrabrosti, suza koje prerastaju u osmijehe, straha koji se pretvara u snagu.
Pustili su i pjesmu koju je tata jednog mojeg malenog pustolova složio za mene. Da, nemreš belivit ali za mene. U tom trenutku sve stane. Jer znaš da to što radiš ima smisla. Jer znaš da klinci pamte. Da roditelji vide. Da se ljubav množi kad se dijeli. Spomenuli smo i crteže koje mi klinci crtaju – mene u svemiru, s muffinom umjesto glave, kako vodim vojsku Brigoša itd. To su njihovi doživljaji mene. I zato sve ovo radimo.
Hvala RADIO OK na pozivu, na toplini, na simpatičnom prostoru kojeg viđamo samo na filmovima. A mi idemo dalje – jer pustolovina ne čeka. Vidimo se negdje u šumi, pod oblacima, s blatom do koljena i srcem punim života.
Add comment
Comments