Djevojke su zakon - njih je oduševila "Trnovica downhill", a one su oduševile mene!

Djevojke!

Još nikada nisam imao samo djevojke na avanturi! Što li me čeka, hoće li biti raspoložene za pravu akciju, hoće li izdržati vojnički tempo? Hoće li se probuditi na desnu ili na lijevu nogu, hoće li im temperatura biti zadovoljavajuća da im izmami osmijeh na lice...?

Mnoga sam si pitanja postavljao i jedva čekao odgovore na njih. Kao i na to tko se krije iza imena Lucija, jer je ona sve i "zakuhala".

Ulaz u šumu. Auto sam ostavio postrani, brzinski izvadio svoju zastavu, iz bunkera izvukao tronožac, s krova pograbio šumske štapove krštene i predane u moje ruke od strane Majke Prirode, a koji nam pružaju zaštitu nađemo li se u problemu. I zvučnik za muziku! Da, za muziku - ona je obavezna dobrodošlica ovoj ženskoj ekipi.

"Ovo će biti DOOBROO"

U daljini crni kombi, Multivan, onaj kao nekada, iz filmova. Dobro, ne baš takav, ali nije niti važno, jasno je što želim reći. Staje u stranu, stakla zatamnjena. Muzika trešti. Vjeverice s obližnjeg stabla gledaju u čudu što se događa, tko li će izaći iz kombija, tko je ta Lucija!? Jednoj je čak žir "uletio u krivu ulicu" i gotovo se od uzbuđenja ugušila.

Otvaraju se vrata kad ono: "SLATKI, EVO NAS!". Naime, tako me znaju zvati zbog prezimena. Za sebe nikada ne bih mogao reći kako sam sladak pogotovo kada je čovjek sam sa sobom, kada se gleda u zrcalo. Ali pustimo sada to.

Ekipa je izletjela iz kombija, njih desetak, sve vesele s osmjesima od uha do uha! Prvi puta smo se vidjeli, a kao da se znamo godinama. Nevjerojatno - kakva pozitiva, kakav stav! I to sve, ne jedna, dvije ili tri, već svi do jedne. "Ovo će biti DOOBROO", pomislim u sebi.

Lucija

Tko je Lucija?
Plava djevojčica, vesela, širokog osmijeha. Obožava prirodu, životinje, plavo nebo, rijeku i potoke, dobru šalu, prijateljice, zelenu boju, strašne priče i još štošta drugo.

Što Lucija ne voli?
Kada se njezini prijatelji - čitaj dečki - naganjaju uokolo, viču i mute joj vodu.

Ekipa za poželjeti

Šuma. Odmah smo se skompali i krenule su priče o prirodi i pustolovini, planinama, Drugom svjetskom ratu i ostalome. Stigli smo kod malene drvene kolibe ispred koje je bila predivna zelena livada, savršena za tabor. Tako je i bilo. Brzinski se utaborili i krenuli sa svim i svačim na temu snalaženja u prirodi, samoobrane, šumskim igrama...

Cure su totalno fora, sve ih zanima, oči goleme od iznenađenja. Pitaju, ne stide se. Kada je čovjek s takvom ekipom i kada ne treba biti "podizač atmosfere", sve ide spontano i događa se čarolija. Takve priče su najbolje, a ova se zove "Trnovica downhill".

Trnovica downhill

"Trnovica downhill" jedna je od mojih (sada već doista brojnih) avantura koje imam u ponudi. Kroz nju malene i velike upoznajem s brdskim biciklizmom, opasnim spustevima i svačim-nečim što se događa usput. Cilj nam je korito rijeke, predivne Rječine koja šiba iz utrobe zemlje, surovo i sumanuto, u duljini od 17 kilometara prema moru, plavom Kvarneru.

Nažalost, morali smo se i rastati, ali rastanak je bio veseo. Drugačije nisam niti očekivao. Najljepše je to što su, čim sam stigao u bazu, krenule poruke. Cure su me obasipale pričama, pozitivom, zahvalama... i sve do jedne se složile kako moramo ponoviti. I hoćemo. Djevojke, hvala vam, od srca!