Mrak, šuma, tišina… Veliki, a naročito oni maleni vole biti u prirodi po mraku. Tada se bude razne ideje, osjetila rade na 100 i sve je nekako drugačije. Bar oni tako misle. Ali ne, to nije točno!
Često im objašnjavam kako je šuma noću ista kao i danju. Visoka stabla, životinje su prisutne iako, kao i danju, ukoliko se ponašamo odgovorno i kako treba, do kontakta nikada neće doći, sitna šumska stvorenja vode neke svoje malene živote, istražuju, preživljavaju… Fora je kod tog mraka što se čini kako u njemu vrijeme nekako teče drugačije, sporije. Ali ne, niti to nije točno. Vrijeme teče jednakom brzinom kao i danju. Mrak ljude čini drugačijima, mozak se poigrava ali u suštini, to je to. Mrak, dan, jutro, večer, podne… sve je to isto.
Klinci vole priče. Često zapalimo i vatru, pa pričamo priče. Kažu oni “daj Marko neku strašnu” i tako sve krene, mašta se budi. Na repertoaru ih imam mnogo, svakoj je zajedničko što su zapravo edukativne, imaju poruku, a ona je kako se u životu moraju čuvati, paziti na sebe, ukoliko ih nešto muči ne uzimati stvar u svoje ruke već problem podijeliti s obitelji, razrednikom, prijateljem. Jednom riječju, u mraku spajamo nespojivo. To vole ali i ne samo to. Vole da im se ispriča neka neobična dogodovština, istinita, iz prve ruke. I priča potom samo poteče.
“Bilo je to 1,5 km zračne linije, iznad Hreljina, podno planine Jelenčić, u jednom šumskom džepu. Visoke krošnje bukve napravile su golemi mrak. Svijetlosnog zagađenja nije bilo iako uokolo mjesta i sela su bila prisutna. Legao sam na tlo kako bi odmorio i gledao u zvijezdano nebo. Trenutak je trajao i trajao. Bilo je lijepo, predivno, neopisivo. Zvijezde, planete, sateliti… svuda uokolo kad odjednom pojavila se točka. Stajala je na nebu, nepomično. Svijetlila je žarkom žutom bojom da bi odjednom samo nestala, iščezla i u sekundi se stvorila na drugoj poziciji, recimo 10 km dalje, gdje je i dalje nastavila stajati i čekati. Cijeli taj nebeski performans trajao je 15 minuta kada me odjednom iz grmlja uznemirilo šuškanje. Bio je mrak, nisam vidio što je. Pogledam natrag u nebo no svijetle točke više nije bilo.” I onda krenu pitanja, zaključci… “Ekipo, što god bilo ne mogu vam objasniti. Ne znam, vjerojatno je imala nekakav nebeski pogon. Točka je progutala prostor koji ju je na kraju u toj sekundi ispljunuo 10 km dalje. Ekipo, ne znam… Ivano, sada si ti na redu.”
————
Ovdje nema lektoriranja i uljepšavanja texta. Sve je onako kako treba da bude, iz glave, sirovo i orginalno :).
Add comment
Comments