TEXT: Marko Sladić FOTO: Marko Sladić
Stari Ive, zvani Ivančina, uvijek je s guštom vozio svoj Fićek. Čuvao ga je, šerafao, podmazivao… pa čak je u njemu doživio i svoj prvi poljubac. Nona Jelka odmah se zaljubila u njega. I tako su krenuli, hrabro i s osmijehom u život.
Došao je sin, Ante. Fićo je uvijek bio tu, spreman i podmazan za svaku akciju. Doktori, odlazak na tržnicu, prvo kupanje ispod Brseča… pa čak i kao teretno vozilo za šmrikovice, koje tada još uvijek nisu bile zabranjene. Ante je obožavao Božić. Zajedno s ocem odlazio bi u šumu, sikira na ramenu, i – idemo. Šmrika je već bila va Fićeku, spremna za kićenje. Ante je volio Božić, ali najviše poklone. Svježe jabuke i kolači uvijek su ga čekali zamotani ispod bora, kao tajni poklon. Ante ih je volio… jako.
Godine su prolazile. Sin je rastao, a stari Ive polako pripremao Fićeka kao poklon – da ga Ante jednog dana ima, da ga čuva i voli, baš kao što ga je volio i on.
2005. godina. Zima. Oblaci sivi i teški, snjegovi, ledeni vjetrovi… Ive je otišao, zaspao zauvijek. Ante je ostao sam. Majka je zaspala pet godina ranije, u automobilskoj nesreći, upravo sa starim Fićekom. Ante ga je odmah odvezao, onako razbijenog, u šumu, blizu svoje kamene kuće. Imao je velike planove – obnoviti ga, restaurirati, vratiti mu život. Ali od svega toga… na kraju se dogodilo veliko NIŠTA. Sin je spakirao svoje stare smeđe kofere, prodao kuću, zemlju… i otišao u bijeli svijet pun blještavila i “finih” manira.
Stigao je još jedan Božić, 2025. Fićek je i dalje u šumi. Iglice od bora još su između sjedala. Tužno leži sam, zaboravljen, ostavljen na milost i nemilost prirode.
Sretan Božić Fićo.
Add comment
Comments