Jean Luc. Mladi pustolov, istraživač i budući kuhar. Moj mali šumski brat. Gostovao je sa mnom u jednoj posebnoj avanturi — onoj koja se ne odvija po blatu, kiši i korijenju, nego među reflektorima, kamerama i mikrofonima.
Grad Krk, gradska vijećnica. Poziv Jovane Čutul. Podcast o avanturama, prirodi, djetinjstvu, zgodama i nezgodama. Prvi put — oboje pred kamerama, u svjetlima koja prže, baš kako to biva na velikim televizijama. A trema? Ma, tresla nas je kao bura krošnju! Gut vode, dubok dah, pogled jedan drugome — i gas. Krenuli smo.
Već nakon prvog pitanja sve je planulo. Odgovori su frcali, smijeh je letio, srce tuklo, bam bam bam. Tremu smo odjednom na naglo zaboravili, kao da je nikad nije ni bilo. Emocije su preuzele kontrolu, studio se pretvorio u malu džunglu radosti. Gradonačelnik Vasilić, kat iznad, osjetio je tu vibru — kažu "Ma ekipo, izletio je van i pobjegao u šumetinu, va drmun." To smo saznali tek kasnije, poslije intervjua, svrativši u njegov ured gdje smo zatekli njegove kolegice kako se smiju i govore: “Momci, rasturili ste.”
Trideset minuta. Bum, bum, bum — kao avantura u vremenskoj kapsuli. I onda: REZ. GOTOVO.
Zagrljaji, smijeh, emocije koje ne možeš sakriti. Jovana nas grli, mi nju. Svi sretni, svi puni. Kad nešto napraviš srcem — to se osjeti, to se vidi.
A tebi, Jean Luc… što da ti kažem? Nisam htio biti sam u tom intervjuu. Trebao sam nekog tko diše isto kao ja. Tebe. Pozvao sam te jer si pustolov, jer si glas svih onih koji su sa mnom lutali šumom, gazili blato, tražili blago, smijali se i sanjali. Ti si predstavljao njih sve — male i velike, one koji znaju što znači osjetiti život punim plućima.
Hvala ti, brate šumski. Vidimo se uskoro — tamo gdje miris zemlje najjače udara, gdje lišće šušti pod nogama i gdje se duša odmara. Hvala Jovana, hvala cijeloj ekipi.
Idemo dalje. Jer avantura nikad ne staje.
Add comment
Comments