Planina Cvita i osmjesi koji nose svijet

Malena Cvita i njezini prijatelji – hrabra mala ekipa istraživača – zajedno sa mnom zaputili su se u avanturu. Ne bilo kakvu, nego onu pravu, u nepoznato. Tamo negdje gdje još nitko nije stao, gdje još nitko nije rekao: „Ovo je moje mjesto, ovo je moj vrh.“

I tako, između kamenja i neba, nadjenuli smo ime planini – Cvita. Da ostane zapamćeno. Da i oni koji dođu poslije znaju da su malena srca, velika kao svemir, ovdje ostavila svoj trag. Napravili smo križ. Od običnih grana, ali u toj jednostavnosti bilo je nešto golemo. Označili smo mjesto za sve buduće planinare, pustolove, zaljubljenike u prirodu. I to je sve fora, simpatično, čak i pomalo romantično. Ali nije to poanta. Ono što je najvažnije, ono što je meni urezano dublje od križa, jesu njihovi osmjesi. Njihova ponosna lica. Njihova srca koja su se na tom vrhu ispunila do vrha – kao da su osvojili cijeli svijet. A možda i jesu. Jer djetetu ne treba ništa više od toga. Osmijeh, ponos i osjećaj da vrijedi. Da je veliko. Da je posebno.

Eh, da je barem tako svako dijete na ovom planetu sretno. Da svaki mališan ima priliku smijati se do suza, penjati se na svoje planine i osjećati ponos u grudima. Ali, nažalost, nije tako. Negdje, baš sada dok ti ovo čitaš, jedno dijete plače. Jedno se boji. Jedno gladuje. Jedno nema kome pokazati svoj crtež, svoju radost, svoj osmijeh. I to para dušu. Zbog njih, zbog sve djece koja pate – bilo ovdje, iza ugla, ili tamo daleko, na drugoj strani kugle – mi dižemo ruke. Mi šaljemo ove naše fotografije ljubavi, ove osmijehe s planine Cvita, kao male signale nade. Jer možda, samo možda, stignu do barem jedne nježne, malene duše. Možda joj promijene svijet.

I znaš što? Vrijedilo bi.