Knjiga, lija i ja – visoko na bukvi

Trenutak između neba i zemlje

Neki dan sam bio visoko na bukvi. Uglavio sam se među gusto granje, udobno koliko to može biti, i pustio pogled da klizi preko zelenih planina. Nebo je bilo široko, oblaci su tromo plovili. Upijao sam mir kao da sam jedini čovjek na svijetu. U jednom trenutku izvadio sam knjigu, debelu knjigu s bezbroj stranica. Stranice su šuškale na povjetarcu, a riječi su se stapale s cvrkutom ptica. To je bio onaj trenutak kad priroda i misli postanu jedno – kao da čitaš i živiš istu priču. Predobro.

Nedugo nakon toga, s ruba šume projurila je lija. Brza, crvena sjenka. Možda je nekog ganjala, možda samo istraživala, a možda je bježala. Nisam znao, i nije ni bilo bitno. To je bio njezin svijet, njezina tajna, a ja sam bio samo promatrač.

I sve skupa – beskrajno lijepo.

Pravila za penjanje i boravak na drvetu

Ako te ikada uhvati želja da sjedneš na granu s knjigom ili čak malo odrijemaš, važno je znati par jednostavnih, ali zlatnih pravila:

Biraj zdravo stablo – neka bude čvrsto, opako čvrsto, bez suhih ili napuklih grana. Bukva, hrast ili kesteni su dobri saveznici.

Provjeri grane prije penjanja – testiraj ih rukom ili nogom, neka budu dovoljno debele da te izdrže.

Penji se polako i promišljeno – bez naglih pokreta i trzaja. Uživaj već u samom penjanju.

Udobno se uglavi – pronađi položaj gdje možeš sjediti ili leći bez stalne napetosti u tijelu.

Knjiga u jednoj ruci, sigurnost u drugoj – dok se smjestiš, knjiga može pričekati. Prvo sigurnost, pa tek onda čitanje.

Ne zaspi preduboko – lagano drijemuckanje je u redu, ali dubok san može biti opasan. Ako osjetiš težinu na očima, radije se spusti. Ako ipak odlučiš ostati gore i zaista odrijemati, OBAVEZNO SE PRIVEŽI UŽETOM.

Poštuj prirodu – ne budi manijak i ne lomi grane, ne grebi koru te ne ostavljaj tragove. Drvo ti daje prostor, ti mu pokloni poštovanje.

Zaključak

Boravak na drvetu vraća nas djetinjstvu, onoj slobodi kada je sve bilo igra. Ali istovremeno, kad si gore s knjigom u rukama, osjetiš i nešto dublje – mir koji dolazi samo iz prirode. To je prostor između neba i zemlje, gdje nisi potpuno na tlu, a nisi ni u oblacima, nego negdje između – baš tamo gdje često zaboravimo da je najljepše biti.