Danas šuma nije šaptala meni. Šaptala je njemu.
Malenom istraživaču s plavim ruksakom, štapom u ruci i slamnatim šeširom koji mu je stajao kao kruna hrabrosti. Ima tek pet godina, ali kad se spustio niz stazu, u šumetini, među drvećem — izgledao je kao kapetan vlastite ekspedicije.
Nije tražio igračke, nije cendrao, nije pitao gdje je najbliža klupa. Umjesto toga bio je hrabar, gledao je oko sebe kao da svako drvo ima lice, svaka grančica brootalnu priču, a svaka buba zadatak za riješiti. Hodao je polako, ali odlučno. Kao da mu je šuma dala tajnu mapu — ne na papiru, nego u srcu.
U jednom trenutku, zaustavio se i rekao:
„Ovdje je sigurno živio zmaj.“
Pogledali smo gdje pokazuje — mali udubljeni brlog pod korijenjem starog hrasta. Bilo ih je mnogo. Nasmijao sam se, ali nisam rekao “nije”, jer tko zna… u šumi su čuda stvar osobnog dogovora između bujne mašte i tišine.
Nosio je svoj štap s ponosom — ne kao da mu treba oslonac, nego kao čarobni štapić. S njim je iscrtavao put, branio se od nevidljivih napada i kucao po stablima kao da provjerava jesu li budna. A ona su šaptala. Čini mi se da su šaptala samo njemu.
Na kraju avanture, dok smo sjeli na kamen i podijelili vodu i nekoliko keksića, pitao me:
„A kad idemo opet?“
I tada sam znao — upravo se rodio novi prijatelj šume. Ne zato što je prošao stazu, već zato što je poštovao njenu tišinu i osluškivao njene predivne bajke.
Add comment
Comments