Nedavno sam se otisnuo u jednu posebnu avanturu. Ne onu kroz šumetinu, preko brda ili uz vjetar koji nosi miris borovine. Ovaj put otputovao sam u samo srce grada Rijeke, na književni susret koji mi je otvorio srce na posve drugačiji način.
Upoznao sam Kristinu Kuzmič, snažnu ženu i majku, autoricu knjige “Znam kako ću”. Knjige koja ne skriva rane, već ih pokazuje kako bi drugima bila svjetionik. Piše o borbi sa sinovom depresijom, o majčinskoj nemoći i ljubavi, o ponorima i uzletima koje život nemilosrdno servira iz dana u dan. Predstavljanje njezine knjige bilo je puno emocija, tišine koja govori više od riječi, pogleda koji znaju, i suza koje pripadaju svima nama.
Bio sam tamo ne samo kao slušatelj, nego i kao netko tko u svakoj priči traži kompas za svoje vlastite avanture. Jer djeca koja dolaze na moje divlje šumske igranke nisu uvijek samo radosni istraživači. Ponekad su to djeca koja žive u svojim nevidljivim kavezima — tiha, izgubljena, uplašena. Djeca koja se boje nepoznatog jer im je poznato već preteško.
Moja misija nije samo voditi kroz divljinu, učiti ih preživljavanju i glupirati se sa njima. Moja je misija voditi ih prema sebi. Pokazati im da postoji svijet izvan briga, da postoje trenuci bez težine, da postoji avantura koja liječi. Ako im mogu dati dan u kojem se osjećaju slobodno, dan u kojem se ponovno smiju iz trbuha — onda je to najveći uspjeh.
Kristinina priča mi je bila podsjetnik da svaka borba, ma koliko teška bila, ima snagu postati most. Most između mene i tih malenih, ranjenih bića. I zato idem dalje — s još više osjećaja, s još više razumijevanja. Jer možda baš jedna avantura, jedan trenutak u prirodi, može postati onaj klik koji će im reći: Znam kako ću… i ja.
Add comment
Comments