Posvuda iskaču crveni alarmi i zastrašujuća upozorenja o čudovištu koje se spušta s dalekog sjevera. Nakon što se situacija smiri, najčešće drugi ili treći dan, kreću dogovori i pripreme za na snijeg.
- Ej, idemo na Platak?
- Ma neeee, ajmo u Delnice, na Platku će biti hrpetina ljudi! Čuj, zovi Ivonu, neka povede i Anu. Ustvari ne, ona je još premala. Ali zovi Igora, bit će mu drago!- A Ivana, što kažeš?
Digitalno dogovaranje i prepucavanje traje neko vrijeme da bi na kraju napokon skije završile na krovu, a sanjke u bunkeru.
Snježne radosti
Oblačenje! Dopoši, odijelo, skafander, rukavice... sendviči, topli čaj u termosici i par eurića za fini grah. Nije loše u novčanik ubaciti dodatni euro ili dva, dođe li vam gušt na kobasicu jer se ona na nekim mjestima dodatno naplaćuje.
Auto se najčešće zagrije na maksimum, da se stakla ne magle - i fijuuu, smjer planine! Onima koji nisu stigli prekasno za pronalazak parkinga - zbog mnogo snijega i brojnih već pristiglih ljubitelja zimskih sportova - slijede snježne radosti.
Uživancija traje nekoliko sati da bi predvečer, kada zapuše vjetar i spusti se mrak, šuma ponovno utihnula. Većina ljudi željnih snježne avanture tada odlazi u svoje tople domove.
Nezvani gost
A ja? Ja sam prije nekoliko godina zarolao vlastiti film, ne Platak, ne Delnice, ne niti Fužine. Zaputio sam se u kolibu, tajnu kolibu za koju znam samo ja.
U dubokoj šumi, bez struje, vode i interneta, stoji koliba samo za mene, s velikim i starim drvenim gredama. Tu i tamo mi poneki miš pravi društvo, u kutu je kamin, pucketa vatrica, svijeća se polako topi, a ja s knjigom u ruci. Vani je mračno i snježno, samo vjetar remeti tišinu. Nigdje nikog i tako kilometrima uokolo.
Kad odjednom - DUM, DUM, DUM - netko snažno lupa po vratima! Hitro gasim svijeću, grabim nož i šćućurim se u kutu. Čekam. Mir, tišina. Osluškujem, ali čujem samo pucketanje vatre.
Kao prikaza, netko se stvori na prozoru. Promatra. Traži me očima, ali ne nalazi. Ne vidim niti ja njega. Uočavam samo siluetu koja je nestala naglo kako se i pojavila. Muk se nastavlja, ostajem sjediti u kutu prostorije. Kazaljke se polako pomiču. Mrak, tišina, san…
Svitanje
Naglo sam se trgnuo iz sna i pogledao prema prozoru. Dan - Sunce, vjetar, hladnoća. Prišuljam se vratima, lagano ih otključam i oprezno otvorim - a u snijegu tragovi golemih čizmi! Razgledavam uokolo, nigdje nikog, oko mene samo šuma. Zalupim vratima, zaključam i sjedam za drveni rasklimani stol. Vadim rakiju, osušeni kruh i slaninu.
Kroz prostoriju projuri miš. Gledam ja njega, gleda on mene i kao da se obojica pitamo što se to u noći dogodilo. Mnogo kilometara nas dijeli od prvog naselja, duboki snijeg, zimulja, prostranstvo, divljina…
Tko li je to mogao biti?
Doista neobično iskustvo.
Bacim malom stvorenju komadić kruha, on ga brzinski skupi i nestane u crnoj rupi. Baš kao i sinoćnja prikaza koja je nestala u debelom šumskom mraku.
————
Ovdje nema lektoriranja i uljepšavanja texta. Sve je onako kako treba da bude, iz glave, sirovo i orginalno :).
Add comment
Comments