Loren, maleni plavi dječak na kraju avanture me zagrlio. Mislio sam kako je to još samo jedan zagrljaj u nizu, znate i sami kako djeca znaju veselo grliti, no ovaj zagrljaj je bio drugačiji.
Nije me puštao, čvrsto me stisnuo i tiho izustio “žao mi je što odlaziš”. Bio je tužan, oči su mu se zacrvenile, skoro je zaplakao.
Morao sam ići. On je i dalje gledao, žalosno, u mene. Okretao sam se tako nekoliko puta. Mahao sam mu misleći u sebi “ne brini maleni, sresti ćemo se mi ubrzo, u nekoj novoj avanturi”.
————
Ovdje nema lektoriranja i uljepšavanja texta. Sve je onako kako treba da bude, iz glave, sirovo i orginalno :).
Add comment
Comments