Sažetak je izrađen i fotografije preuzete zahvaljujući portalu outsideonline.com
Život Huga Sancheza obilježili su događaji koje malo tko može zamisliti. Odrastao je u El Salvadoru tijekom građanskog rata, okružen nasiljem, strahom i neizvjesnošću. Kasnije se preselio u Kanadu u nadi da će pronaći sigurniji život, no sudbina mu je zadala još teži udarac. Njegov sin Emilio rodio se s ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, a nakon godina borbe preminuo je u dobi od samo deset godina. Taj gubitak potpuno je promijenio Hugov pogled na život.
Dok je pokušavao pronaći način kako živjeti s boli, sasvim slučajno otkrio je fotografiranje polarne svjetlosti. Ono što je isprva bila obična znatiželja ubrzo je preraslo u strast koja mu je vratila osjećaj svrhe. Svaka noć provedena pod zvjezdanim nebom postala je prilika da pobjegne od svakodnevice, utiša misli i pronađe mir koji dugo nije osjećao.
Polarna svjetlost za većinu ljudi predstavlja jedan od najljepših prirodnih fenomena na svijetu. Za Huga ona ima mnogo dublje značenje. Nadahnut vjerovanjima autohtonog naroda Cree, počeo je promatrati auroru kao mjesto gdje se duše voljenih vraćaju i ostavljaju trag na nebu. Zbog toga svako pojavljivanje zelenih, ljubičastih i crvenih valova svjetlosti za njega postaje osobni susret sa sinom kojeg je izgubio.
S vremenom je usavršio fotografiju i počeo neumorno pratiti vremenske prilike, Sunčevu aktivnost i svaku prognozu koja je obećavala pojavu aurore. Satima bi stajao na temperaturama daleko ispod ništice, čekajući trenutak kada će se nebo zapaliti bojama. Takvi prizori ne traju dugo i nikada nisu isti, zbog čega svaka fotografija predstavlja jedinstven trenutak koji se više nikada neće ponoviti.
Jedne noći među svjetlosnim oblicima ugledao je siluetu koja ga je neodoljivo podsjetila na anđela. Taj prizor duboko ga je dirnuo i doživio ga kao znak da njegov sin nije zauvijek nestao, već da na neki način i dalje postoji. Od tog trenutka svaka nova fotografija postala je mnogo više od slike prirode – pretvorila se u uspomenu, razgovor i način da održi vezu s Emilijem.
Godinama je obilazio najudaljenije krajeve Kanade i Aljaske, često putujući stotinama kilometara kroz snijeg, led i tamu samo kako bi nekoliko minuta promatrao ples svjetlosti na nebu. Iako su njegove fotografije postale poznate diljem svijeta i privukle pažnju znanstvenika i ljubitelja prirode, priznanja mu nikada nisu bila najvažnija. Ono što je tražio nije se moglo izmjeriti nagradama niti brojem objavljenih fotografija.
Priroda mu je pružila ono što nije uspio pronaći nigdje drugdje – tišinu, nadu i osjećaj da čak i nakon najveće tragedije čovjek može pronaći razlog za novi početak. Polarna svjetlost nije izbrisala njegovu tugu, ali ju je pretvorila u nešto s čime je mogao živjeti. Svaki izlazak pod noćno nebo podsjećao ga je da ljepota i bol mogu postojati zajedno te da upravo u tim trenucima nastaju priče koje ostaju za cijeli život.
Add comment
Comments