TEXT: Marko Sladić FOTO: Marko Sladić
U rukama nam je bio roman „Srce mog medvjeda“ autora Milana Majerovića Stilinovića.
Jedan od prvih hrvatskih planinskih romana. Priča o Marku, šumskom samotnjaku, čovjeku koji je poznavao svaku travku, svaku stazu i svaku skrivenu kozju prečicu velikog Risnjaka bolje nego vlastiti džep.
Duboko u šumi, podno planine, imao je svoj brlog. Mjesto gdje je bježao od ljudi, civilizacije i svega što čovjeku zna sjesti na leđa. Ondje je sagradio kolibu. U njoj je spavao, sušio bilje, razgovarao sam sa sobom, plakao kad je trebalo i veselio se kad je život bio manje škrt. Tamo je upoznao i medvjeda koji mu je s vremenom postao prijatelj. Kasnije ga je rat oteo i odveo u talijanski logor iz kojeg se nikada nije vratio.
Ali ovo nije priča o knjizi. Ovo je priča o ekipi pustolova koja je odlučila pronaći Markov brlog.
⸻
Bilo nas je nekoliko. Posebno formirana, vrhunski neorganizirana, ali iznimno motivirana pustolovna divizija: Leon, Raf, Adriatic, Romana, Luky, Oli i moja malenkost. Svaki lud na svoj način. Veseli, glasni, puni pitanja, teorija i gluposti. Ali kad treba zagaziti u blato, penjati se uzbrdo ili satima tumarati šumom zbog nečega što možda ni ne postoji - nema boljih ljudi za imati uz sebe.
Ukrcavanje u prikolicu našeg pustolovnog vozila prošlo je brže nego podjela sladoleda među nama. Svi su jedva čekali pokret. I krenuli smo.
Vožnja je bila duga. Grbava. Mokra. Blatna. Gume su špricale na sve strane, a šuma je gutala kilometre pred nama. Oko nas bukve i jele, visoke poput ogromnih tornjeva. Neke uspravne i ponosne, druge polomljene, mrtve i obrasle mahovinom kao nijemi spomenici prošlih oluja i ledoloma..
Mir. Tišina.
Samo staza, šuma i duboko brundanje našeg pustolovnog vozila. A možda i još ponešto. Jer imali smo opaki osjećaj da nas netko promatra. Iz grmlja. Iz tame između stabala. Možda košuta. Možda lisica. Možda neka čudna duša koja je zalutala daleko od svijeta. Na Risnjaku nikad nisi potpuno sam.
⸻
Zaustavili smo se na kratki predah. Ispod nas ogromna vrtača puna paprati. Prava zelena džungla Gorskog kotara. Spustili smo se u njezino dno i zašutjeli. Ona vrsta tišine koja para uši. Ona koja te natjera da govoriš šapatom iako nema nikoga u blizini.
„Pa ovo nema nigdje“, rekao je netko. Svi smo klimnuli. Tada smo ga ugledali. U daljini, među stablima. Crnu prikazu. Trčala je nekoliko sekundi i nestala. Gotovo. Dovoljno da mašta podivlja.
Je li to bila divlja svinja? Babucera koja se spustila sa susjedne Ćićarije? Ili čovjek koji ne želi biti viđen? Teorije su krenule brže nego što je nestala ta tajanstvena sjena.
Vratili smo se na staru planinsku stazu. „Ekipo, vrijeme je.“ Nije trebalo dva puta reći. Krenuli smo dalje.
Petnaestak minuta kasnije stigli smo u srce priče. U utrobu Risnjaka. Planina se nadvila nad nas poput kamenog diva. Nekako smo svi postali tiši. Kao da smo ušli na mjesto gdje glasovi iz prošlosti još uvijek odjekuju među stablima. Znali smo da smo stigli.
⸻
Posvuda su bili informativni natpisi o Marku, Risnjaku i povijesti mjesta. Lijepo. Poučno. Ali mi nismo došli zbog ploča. To je za turiste. Mi smo došli kopati po tragovima. Zaprljati ruke i nokte. Tražiti temelje kolibe. Komad daske. Zahrđalu šalicu. Pismo. Bilo što. Ne da nešto uzmemo. Nego da na trenutak dotaknemo vrijeme koje je davno nestalo. Šuma oko nas bila je prepuna vrtača, vapnenačkih stijena i skrivenih kutaka.
Tražili smo. Pretresali teren. Pričali. Nagađali. Sanjarili. „Možda je ovdje.“ „A možda iza one stijene.“ „Što je ovo ispod zemlje?“ Odjednom poziv:
„Družbo, amo!“ Pronašli smo tragove nekih drugih priča. Odjeću. Improvizirano sklonište od crnih vreća i grana. Konzervu ribe na tlu. Netko je ovdje boravio. Netko se skrivao. Netko je sanjao bolji dan. Možda bježao od rata. Možda od gladi. Možda od nečega što nikada nećemo saznati niti shvatiti.
Stajali smo nekoliko trenutaka svi se pogledavajući. Nismo bili tu da sudimo. Nego da razumijemo. I da se podsjetimo koliko je malo potrebno čovjeku kad mu život postane težak.
⸻
Iznad nas je kružio orao. Visoko. Mirno. Kao da nadgleda cijelu predstavu.
Izlazimo na čistinu. I tada ugledamo nešto. Beton. Temelje. Ostatke nečega što ondje nije niknulo prirodnim putem.
Prilazimo. Istražujemo. Rupe. Jedna. Dvije. Tri. Vjerojatno stara cisterna za vodu. Možda vojna. Možda pastirska. Možda nešto sasvim treće. A onda su krenule teorije.
Raf:
„Koliba je bila baš ovdje. Siguran sam. Talijani dolaze, pale je do temelja, hapse Marka i odvode ga u Italiju. Ništa ne ostaje osim pepela.“
Oli:
„Ma nema šanse. Marka odvode usred noći dok spava. Kolibu ostavljaju netaknutu i koriste za svoje akcije po šumi. Pokraj grade cisternu za vodu. Godine prolaze, koliba trune, zemlja je polako proguta, a jedino cisterna ostaje kao dokaz da je čovjek nekad bio ovdje.“
Romana:
„Jednostavnije. Marka odvedu, a priroda preuzme sve ostalo. Kiša, snijeg, vjetar i vrijeme naprave svoje.“
⸻
Svatko je imao svoju verziju. I svaka je zvučala moguće. Možda baš zato što nitko zapravo ne zna istinu. Možda je znaju rijetki povjesničari. Možda neki stari planinari i jedini preostali partizani. A možda je zna samo Risnjak. Jer već više od osamdeset godina šuti. Čuva Markov brlog. Njegove tajne. I priče koje vjetar još uvijek nosi kroz šumu.
Add comment
Comments