Tamo gdje kamen diše, a tišina ima glas, dogodi se nešto što ne stane u riječi.

U divljini, tamo gdje se šapat prirode miješa s otkucajima srca, dolazi trenutak. Trenutak kad netko šapne: “Ja više ne mogu. Teško mi je.” I tu prestaje biti važno koliko si jak, koliko si brz, koliko si snažan. Tu počinje bratstvo. Tu se rađa ono nevidljivo — ljubav, ruka, pogled, prisutnost. Tu se spuštamo svi, bez razlike, i kažemo: “Mi smo tu. Za tebe. Dišemo zajedno. Nosimo te ako treba. Ne postoji ‘ne mogu’. Postoji ‘nisi sam’.”

Ova fotografija nije obična. Ovo je srce na stijeni. Ovo je slika Dejana i njegove šumske braće. Ovo je trenutak koji ne vrišti, ali razdire. U svijetu u kojem se udaraju jedni druge riječima, šakama, pogledima punim mržnje — ova slika viče tiho: “Postoji još svjetlo. Postoji još bratstvo. Postoji još čovjek.”

Ova fotografija nam treba. Ne za lajkove. Nego da se sjetimo tko smo.

Dejane… braćo… Vi niste samo hodali šumom. Vi ste hodali srcem.

Hvala vam što postojite. I što nas, bez riječi, učite kako biti čovjek.