Na vrhu svijeta – gdje drvo postaje prijestolje

Neki sanjaju o vrhu planine. Mi sanjamo o vrhu stabla.

Ova slika nije samo dijete na drvetu. Ovo je poruka. Poruka svima koji su zaboravili kako je to gledati svijet odozgora – bez sigurnosne mreže, bez plana, samo s voljom i opakom hrabrošću u džepu.

Penjanje po stablima nije igra. To je umijeće. To je trenutak kad ti puls skače, kad ti kora drži sudbinu pod prstima, a lišće oko tebe šapuće da si živ. Jedna pogreška, jedan krivi korak, i vraćaš se dolje – ne poražen, nego te priroda podsjeća kako nikad ne prašta, ali uvijek uči.

Ovaj mali – kralj vrha – ne gleda dolje. On gleda u tebe. I pita: “A gdje si ti stari? Zašto si još dolje?”

Mi ne treniramo klince da budu tihi, poslušni – "mamine maze". Ne, nikako ne. Mi učimo istraživače, odgajamo vukove visina, akrobate slobode.

Penjati se po drvetu nije bijeg – to je povratak. Povratak sebi. Povratak čistoj surovoj prirodi koju itekako trebamo. Povratak instinktu. Jer tamo gore, gdje vjetar šušti priče koje odrasli više ne čuju – tamo je istina.