Nekada davno, bio je junak dječjih avantura. Nosili su ga u naručju, šaputali mu tajne prije spavanja, grlili ga kad bi suze navrle na oči. Bio je heroj snova, vjeran suputnik u beskonačnim pričama koje su samo djeca mogla smisliti. A sada? Sada leži u mokroj travi, izgubljen među granama i blatom, zaboravljen poput davno ispričane bajke.
Kako se osjeća plišani medo kada ga odbacimo? Je li osjetio trenutak kada je prestao biti voljen? Kada su ga male ruke napustile, a nove igračke zauzele njegovo mjesto? Možda se još uvijek nada da će netko naići, podići ga i očistiti mu blatnjavo krzno, vratiti mu svrhu, pružiti mu još jedan zagrljaj.
Previše ih je, tih odbačenih prijatelja. Pronalazimo ih posvuda po šumama, na livadama, u grmlju pored ceste. Ostavljeni da istrunu pod nebom koje ih više ne grli, pod kišom koja ih ne može isprati od boli napuštenosti. Jesu li to samo plišane igračke? Ili su to simboli djetinjstva koje je prebrzo prošlo, ljubavi koja je izblijedjela, emocija koje su postale suvišne?
U svijetu gdje se stvari brzo mijenjaju, gdje novi sjaj zamjenjuje stari sjaj, pitam se – koliko nas je napustilo svog medu? I koliko nas je izgubilo dio sebe u tom činu? Jer plišani medo nije samo igračka. On je uspomena. On je priča. On je trag nečijeg djetinjstva.
Možda je vrijeme da ih pokupimo. Da im damo novu priliku. Možda je vrijeme da prestanemo bacati ljubav.
Add comment
Comments