Golema zapuštena betonska mega građevina i tako već godinama. Nije bitno gdje se nalazi, čemu je služila, koja je povijest… To se sve može naći na internetu, samo ubacite "Škrljevska bolest" i eto copy-paste priča koja se provlači već stotinu godina. Mene zanima nešto drugo, a to je kako je boraviti u njoj kada nema nikoga u blizini, kada svi spavaju i kada sve utihne. To me zanima jer je to dio mog posla, ali i ne samo radi toga.
U te tamne sate, kada sjediš na ovakvim mjestima, oronuli zidovi kao da se bude, a polupani prozori reflektiraju neku čudnu igru boja. Izvana, s ulice, dopire svjetlost. Visoke lampe kao kakve deformirane spodobe zure u pod. Prolazi miš. Noga mu je ozlijeđena, napola visi - čini se da ga je "nagarila" neka mačketina. Skriva se u rupčagu i nestaje u tmini.
Tišina. Mjesec.
Gledam u zvijezde, galaksije, satelite i vanzemaljce. Navodno postoje, kažu Amerikanci, a oni su k’o fol glavni za sve. Bo - neznam. Tko će više znati tko je u pravu a tko ne.
Tišina.
Malo podalje, tamo iza razlupanog zida odjednom nekakvo dahtanje. Jeza, trnci prolaze i strah se budi. Uzimam kamen s poda i u tom polumraku se bacam u akciju. Šaka je stisnuta, hladan znoj oblijeva tijelo. Provirim iza zida, kad ono dvije dlakave prikaze! Sjede na podu, znojne, smrdljive. Čuje se dahtanje i oblizivanje. Nešto jedu, goste se. Sve curi, svuda oko neke čudne izlučevine.
Od tog naginjanja iza zida da čim bolje vidim o čemu se radi, otkine se komadić zida i pokrene. Pada na pod, ja ga gledam, čini se kao godina, prolaze svake misli. Sekunda, dvije i BUM!
Stresao sam se, a i oni! Okrenuli su glave da vide što se događa, kakav im uljez stoji iza leđa. Zaledio sam se. Lica k'o u najstrašnijeg stvora na svijetu, musava od prežderavanja. Krenuli su na mene. Ni trenutka ne razmišljajući, počeo sam trčati brže no ikad u životu. Noge su me samo nosile, probudila se u meni ona životinjska snaga. Unatoč tome, oni su bili brži. Dohvatili su me, srušili na pod i počeli…
"Markoooo", čujem iz daljine, "Jesi dobro?". Trznuo sam se k'o iz kakvog sna. Ispred mene je stajao John. "Čovječe, stojiš i zuriš u prazno već nekoliko minuta, što se događa?", upita radoznalo. Nisam znao što mu reći. Luda glava se u ovom mraku jednostavno poigrala samnom. Probudila se mašta, izašle su Babe Roge i slične nakaze.
Mrak je zapravo isti kao i dan. Nemojte prepustiti ludoj glavi i mašti da vas prevare. Budite realni, hrabri i uživajte u trenucima koji mogu biti uspomena za cijeli život.
Ovdje nema lektoriranja i uljepšavanja teksta. Sve je onako kako treba da bude, iz glave, sirovo i orginalno :).
Add comment
Comments